KREŠIN PUT OD SAMICE DO GLAZBENOG ZLATA
10. 4. 1952. – 23. 12. 2013.
Iz kuće obitelji Lukačić u Kutnjaku svakodnevno je još s početka prošloga stoljeća glazba označavala zadovoljstvo uspješno obavljenim poslom na gruntu, ukazivala na radost njenih članova u mnogim prigodama, bila lijepim izrazom zajedničke diobe ugodnih ili onih drugih osjećaja. To je ostalo u pamćenju prenošenjem s koljena na koljeno i Kreši, potomku treće generacije obitelji Lukačić, koji nam je s neskrivenim zadovoljstvom rekao da mu je djed svirao tamburu na svatovima grofa Draškovića u Bukovcu još 1912. godine, a otac bio pravi majstor na saksofonu i klarinetu čije zvuke je drugima darivao u mnogim prigodama.
Okružen glazbom Krešo Lukačić nije mogao biti izvan nje i već je kao klinac s navršenih tek šest godina počeo prebirati po žicama tambure, sam svirati samicu koja mu je bila i igračkom i korisnom zabavom, a prijateljevanje s tamburom sve više postajalo odlukom da mu glazba bude životnim pozivom, spoj ugodnoga s korisnim. To opredjeljenje učvršćeno je u rasinjskoj Pučkoj školi gdje ga je učitelj Ivić hrabrio glazbenim nastupima na školskim piredbama za koje je Krešo širom otvorio vrata upornim i uspješnim vježbanjem. Nagrade pljeskom njegovih kolega Kreši su bile vrlo vrijedne, jer su značile da njegovi prsti izvlače na žicama čiste tonove koji zajedno čine svirku ugodnu ne samo njemu. Pohvale kolega, ali nadasve učitelja, u Kreše su još više učvrstile odluku da mu glazba čini životni put. On je zato vrlo odlučno bio usmjeren do još jedne stanice te vlastitom željom trasirane ceste na kojoj je nakanio usavršavati započeto, a početo i podržavano u rodnom domu.
Srednja glazbena škola u Varaždinu otvarala je nove mogućnosti svladavanja znanja nastavnika za prenošenje tajni i ljepote glazbe drugima, ostvarila mu je želju da se uspješno sprijatelji s fagotom, ali nadasve pružila zadovoljstvo da se pridruži orkestru tambura koji je do savršenstva nastojao uskladiti i uštimati profesor Milan Jambrošić.
– U Varaždinu sam tamburu usavršavao kao obligatni orkestralni instrument i podjednako u toj grupi svladao berde, bisernicu, brač, bugariju – rekao nam je nedavno Krešo Lukačić koji se na svoje dane i godine bavljenja glazbom prisjećao u zbornici koprivničke Osnovne glazbene škole u kojoj je nastavnik glazbe s glavnim predmetom tambura, ali sa svim instrumentima koji se podvode pod žičana glazbala nama tog uobičajenog naziva. Da bi Krešo Lukačić došao u tu školu, radio u njoj ono što radi podučavanjem drugih, trebao je i sam mnogo učiti da bi dobro naučio. Na glazbenu magistralu crtovlja, nota na njima i besprijekornih čitanja tih glazbenih slova koja ne poznaju granice niti različite jezike, došao je dolaskom na Pedagogšku akademiju u Čakovcu gdje je studirao glazbenu kulturu, najkonk-retnije u teoretsko-nastavničkom odjelu. Na tom usmjerenju nije se učila samo teorija, kako bi to mogao zavarati naziv, nego se sviralo, mnogo sviralo. U Krešinom slučaju uz već sasvim prigrljene tambure do artizma to je značilo i okušavanje mogućnosti discipliniranja prstiju na dirkama glasovira.
– Svaki instrument koji sam svirao dodatno me je obogatio zadovoljstvom postignutoga koje se ne da ni izreći ni opisati. Ako sviranjem ne osjećate, ono ne predstavlja baš ništa i traćenje je vremena – rekao nam je Krešo i potvrdio time moje uvjerenje da ovaj glazbenik i pedagog samo istančanim osjećajima za glazbu može u drugima izazvati neponovljive osjećaje ugode i sreće. U to sam se osobno uvjerio slušajući ga svirati u malom tamburaškom sastavu koji je osnovao i vodi u Glazbenoj školi gdje je zaposlen i gledajući ga kako koncentrirano dominira autoritetom znalca dirigirajući velikim tamburaškim orkestrom KUD-a Podravka. To sam Kreši i rekao, jer tako sam osjetio, a on je, ne reagirajući kako bi to drugi činili kad im dijelite komplimente, rekao svoju istinu koju je utvrdio satima i satima sviranja i ravnanja sviranja drugih.
– Nema tu mojih posebnih zasluga, jer to je timski posao. Ja samo upravljam ansamblom i uobličavam njihove želje da svi zajedno budu kao jedan. Ja sam koordinator koji je kriv za sve što je loše, a zajedno sa svima u orkestru zaslužan onome što je dobro. Ovakva tvrdnja Kreše Lukačića sigurno je mnogo puta promišljena, jer baš takva ocjena nametnuta mu je dugogodišnjim iskustvom ravnanja orkestrima, sviranjem u mnogima, osnivanjem nekoliko u školama Rasinje i Velikog Poganca gdje je radio poslije stečene diplome nastavnika glazbe, ili pak u Koprivnici obogativši kulturno-umjetnička društva osnivanjem i tamburaških sastava.
Čovjek bi pomislio da se Krešo obogatio tim svojim radom često od početka, a još više u kontinuitetu, a on se čak prije dvadeset godina odrekao sviranja po svatima samo da bi bio bogatiji za nove ostavljene tragove na svojem glazbenom putu. Krešo i jest svake godine bogatiji na taj način. Sa svojim je dečkima i curama na nizu koncerata Festivala hrvatske tamburaške glazbe svirajući s njima u Osijeku, Našicama, Vukovaru, Valpovu, Iloku, do sada osvojio četiri zlatne, dvije srebrne i isto toliko brončanih medalja…
Za to pronošenje imena Koprivnice Lijepom našom nismo čuli da je u Koprivnici dobio neko od priznanja koja se godišnje dijele godinama, ali je primio dragu mu nagradu za dostignuća imenovanjem za člana Umjetničkog savjeta Tamburaškog saveza u Osijeku… Pa tko je još prorok u svom selu, može se koristiti uzrečica u ovom slučaju.
Krešo Lukačić neće biti jako radostan što sam ovo baš ovako napisao, ali neka shvati da je to moja iskrena primjedba vezana uz uvažavanje pravih postignuća. Uvjeren sam da ga to neće smesti, jer on svoj posao radi dobro, kvalitetno i predano i takvim je načinima već okrenut ovogodišnjem Festivalu hrvatske tamburaške glazbe.
– U dijelu određenom za obveznu praizvedbu skladbe izvest ćemo cantilenu za tamburaški orkestar i trombon skladatelja Adalberta Markovića. Solist na trombonu bit će moj kolega iz Glazbene škole Tihomir Klauček, rekao nam je Krešo. Dodao je i ono što je u ovakvim prigodama razumljivo: ovu skladbu ali i one druge predviđene za izvođenje prema propozicijama Festivala uvježbat će do savršenstva, makar će to biti relativno jer u izvođenju glazbe uvijek ima prostora za još bolje, kako Krešo tvrdi. No uvjeren je da će njegovi dečki i cure koji i koje čine pravu klapu iskoristiti još jednu prigodu za još jedan uspon na vrh kvalitete izvođenja tamburaške glazbe, na kojemu je zajedno s njima već godinama unatrag i Ivica Martinčević, taj naš glazbenik lijepa glasa koji svaki put i u bilo kojoj prigodi nastupa upravo opčinjava slušatelje.
Kraj svibnja, za Dan državnosti, bit će još jedna proba profesionalnosti Kreše Lukačića i njegovih tamburaša, a onda u danima ljeta, tko zna, a zna Krešo, može se još jednom očekivati gostovanje u Vrbniku na Krku. Bit će to poklon Koprivničanaca ljudima koji su ih pri prvom koncertu u crkvi pa i na pjaci oduševljeno pozdravljali, pa zatim željeli prijateljevati s njima. Krešo i članovi okrestra koji vodi nikada neće zaboraviti šestotinjak ljudi koji su na tim koncertima tražili još. Zadovoljstvo Krčana i njihovih turista bilo je istovjetno onome iskazanome od posjetitelja na balu Hrvata u Budimpešti 1992. godine gdje je Krešina klapa gostovala na poziv Zajednice Hrvata u Mađarskoj i u Obersdorfu na poziv Turističke zajednice Bavarske i predstavništva Podravke u toj njemačkoj pokrajini…
… Kreši Lukačiću je njegova samica iz Kutnjaka pomogla da širi hrvatsku glazbu i preko granica njegove voljene Lijepe naše.
Tamburaški orkestar osnovan je 1982. godine pod vodstvom dirigenta Kreše Lukačića koji je punih 30 godina objedinjavao muziciranje orkestra. Kao vrsni glazbeni pedagog odgojio je generacije kojima je uz note usađivao i svoju ljubav prema tamburi i glazbi. Od osnutka do danas, kroz Orkestar je prošlo više od 300 svirača. Nakon Kreše Lukačića orkestar vodio je mladi glazbenik Jurica Hrenić.
Orkestar je svirao gotovo u svim gradovima Hrvatske te u inozemstvu (Slovačka, Češka, Mađarska, Njemačka) izvodeći djela stranih i domaćih skladatelja, a snimio je i dva nosača zvuka. Orkestar je dobitnik visokih nagrada za amatersku tamburašku glazbu; na najvećem državnom natjecanju amaterske tamburaške glazbe u Osijeku osvojio 11 Zlatnih, dvije Srebrne i jednu Brončanu plaketu „Tambura Paje Kolarića“. Dobitnik je i Zlatne plakete „dr. Josip Andrić“ Hrvatskog društva skladatelja za praizvedbu skladbe te Zlatne Plakete Hrvatskog sabora kulture.
Izvori:
GLAS Podravine, Glas Podravine. županijski tjednik, Koprivnica / Krešin put od samice do glazbenog zlata / broj 4.; godina 2001. str. 13.
O Tamburaškom orkestru. Preuzeto s: https://www.kud-podravka.com/o-tamburaskom-orkestru